ZAGREB/DUBROVNIK
Ima li u matematici poezije? Kako bismo spojili tu egzaktnu znanost s posve individualističkim izražavanjem čije se konačno zna-čenje nikako ne može svesti na jednu formulu, nego se, upravo suprotno, u njemu neprestano iznalaze novi semantički slojevi?
Pripovjedna proza Suzane Matić koja otvara ovaj broj „Fantoma slobode“ odličan je putokaz za odgovor. Poetizacijom matematičkog razmišljanja Matić suočava čitatelja s oksimoronom: stabilni pojmovi i konstante dovode se postupno do značenjskog bezdana u kojem se na kraju gube.
Prozni blok nastavljaju priče Mladena Vukšića u kojima se kroz dijaloge profiliraju različiti karakteri koji slične događaje popraćuju svaki vlastitom, osobitom reakcijom. Vukšićnas časti prikazom višestrukog doživljaja koji je uvijek uvjetovan specifičnim horizontom očekivanja (ne samo čitatelja, nego i lika).
Slijedi dijaloški roman beogradskog pisca Zorana Ilića Da sam ja Neko. Fantom ga ovdje donosi u cijelosti prije službenog objavljivanja knjige. Napisan u dijaloškoj maniri Diderotovih romana, Da sam ja Neko kroz razgovore protagonista preispituje odnos umjetnika i umjetnosti, umjetnika i okoline te umjetnosti i okoline ukazujući pritom na probleme s kojima se umjetničko stvaralaštvo suočava, od predrasuda preko cenzure do sukoba taština. Kroz dijalog protagonista Ilić razvija kognitivnu mapu u kojoj povezuju razne umjetnike i njihova djela koja u stvarnosti nisu ni u kakvom odnosu i tako izlaže osobnu sliku svijeta. Kako autor sam kaže, »kratki fragmentarni roman Da sam ja Neko kroz stvarni ili imaginarni dijalog dva junaka, Nekog i Pajaca, između ostalog, bavi se mjestom i ulogom umjetnika u svijetu koji nas okružuje. Fokusiran, prije svega, na umjetnike iz svijeta kazališta i filma (Bertolt Brecht, Fassbinder, Fritz Lang, Želimir Žilnik…) koji su često upravo oni koji nezadrživo hrle naprijed, u novo i nepoznato.«
Blok poezije donosi petoricu mlađih pjesnika koji osvajaju ingenioznim slikama. Prvi u nizu je srbijanski pjesnik Žarko Aleksić, autor vizualno-pjesničkog ciklusa Skupovi: osamnaest pjesama popraćene su svaka svojom fotografijom samog autora koja je na svojstven način komentira i, što je još bolje, navodi čitatelja na aktivno sudjelovanje u kreiranju smisla. Goran Gatalica sjajno spaja znanstveni diskurs astronomije i kajkavsko narječje, domišljate jezične eskapade i prizori Dubravka Zlateca pršte od smionosti, Josip Ivić će nas ganuti i posjeći grubom osje-ćajnošću kojom piše o gubitku iluzija, a Mladen Blažević će nas vratiti u neka nepoznata vremena i čudnovate prostore.
Nakon poezije slijedi esejistički dio sačinjen od duhovitih i oštroumnih promišljanja Gorana Bogunovića koji kroz apsurdne prispodobe postavlja zanimljiva pitanja o odnosu čovjeka i muzike, smislu ritma i dražima kaosa. Fantom ponovno završava putopisnom prozom; ovaj put je riječo meditativnom, smirujućem prikazu putovanja Francuskom Anastazije Komljenović.
Pripovjedna proza Suzane Matić koja otvara ovaj broj „Fantoma slobode“ odličan je putokaz za odgovor. Poetizacijom matematičkog razmišljanja Matić suočava čitatelja s oksimoronom: stabilni pojmovi i konstante dovode se postupno do značenjskog bezdana u kojem se na kraju gube.
Prozni blok nastavljaju priče Mladena Vukšića u kojima se kroz dijaloge profiliraju različiti karakteri koji slične događaje popraćuju svaki vlastitom, osobitom reakcijom. Vukšićnas časti prikazom višestrukog doživljaja koji je uvijek uvjetovan specifičnim horizontom očekivanja (ne samo čitatelja, nego i lika).
Slijedi dijaloški roman beogradskog pisca Zorana Ilića Da sam ja Neko. Fantom ga ovdje donosi u cijelosti prije službenog objavljivanja knjige. Napisan u dijaloškoj maniri Diderotovih romana, Da sam ja Neko kroz razgovore protagonista preispituje odnos umjetnika i umjetnosti, umjetnika i okoline te umjetnosti i okoline ukazujući pritom na probleme s kojima se umjetničko stvaralaštvo suočava, od predrasuda preko cenzure do sukoba taština. Kroz dijalog protagonista Ilić razvija kognitivnu mapu u kojoj povezuju razne umjetnike i njihova djela koja u stvarnosti nisu ni u kakvom odnosu i tako izlaže osobnu sliku svijeta. Kako autor sam kaže, »kratki fragmentarni roman Da sam ja Neko kroz stvarni ili imaginarni dijalog dva junaka, Nekog i Pajaca, između ostalog, bavi se mjestom i ulogom umjetnika u svijetu koji nas okružuje. Fokusiran, prije svega, na umjetnike iz svijeta kazališta i filma (Bertolt Brecht, Fassbinder, Fritz Lang, Želimir Žilnik…) koji su često upravo oni koji nezadrživo hrle naprijed, u novo i nepoznato.«
Blok poezije donosi petoricu mlađih pjesnika koji osvajaju ingenioznim slikama. Prvi u nizu je srbijanski pjesnik Žarko Aleksić, autor vizualno-pjesničkog ciklusa Skupovi: osamnaest pjesama popraćene su svaka svojom fotografijom samog autora koja je na svojstven način komentira i, što je još bolje, navodi čitatelja na aktivno sudjelovanje u kreiranju smisla. Goran Gatalica sjajno spaja znanstveni diskurs astronomije i kajkavsko narječje, domišljate jezične eskapade i prizori Dubravka Zlateca pršte od smionosti, Josip Ivić će nas ganuti i posjeći grubom osje-ćajnošću kojom piše o gubitku iluzija, a Mladen Blažević će nas vratiti u neka nepoznata vremena i čudnovate prostore.
Nakon poezije slijedi esejistički dio sačinjen od duhovitih i oštroumnih promišljanja Gorana Bogunovića koji kroz apsurdne prispodobe postavlja zanimljiva pitanja o odnosu čovjeka i muzike, smislu ritma i dražima kaosa. Fantom ponovno završava putopisnom prozom; ovaj put je riječo meditativnom, smirujućem prikazu putovanja Francuskom Anastazije Komljenović.
(tekst je iz Uvodnika novog broja FANTOMA SLOBODE)
Нема коментара:
Постави коментар