Društvo za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM) objavilo je u okviru projekta "Besplatne elektroničke knjige" nove besplatne naslove: zbirku eseja "Krila u koferu" Borisa Becka i zbirku pjesama "Slijeganje ramenima" Tvrtka Vukovića. Beckove eseje u tiskanom obliku objavio je 2004. Disput, a Vukovićeve pjesme 1995. Meandar. Trenutno je na mrežnim stranicama projekta "Besplatne elektroničke knjige" (www.elektronickeknjige.com) dostupno 128 naslova.
O Borisu Becku
Rođen u Zagrebu 1965. godine. Piše proze, eseje i kritike. Diplomirao je na Geodetskom fakultetu i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kritike, članke i intervjue počinje objavljivati 1996. u listu Matice hrvatske "Vijenac" u kojem je od 1998. urednik. Istovremeno surađuje kao autor emisija na Trećem programu Radio Zagreba. U razdoblju 1999-2002. radio je kao urednik u dvotjedniku za kulturu "Zarez" te objavljivao priče i eseje u književnim časopisima te drugoj periodici. Od 2003. zaposlen je u Nacionalu gdje također surađuje prilozima o književnosti, kazalištu i likovnoj umjetnosti, a ujedno je i član uredništva magazina za kulturu "Gordogan". Oženjen je, otac četvero djece.
Tekstovi su mu zastupljeni u više vrsnih književno-umjetničkih i znastveno-esejističkih zbornika: "Plimaši" (ur. S. Šesto, Zagreb 1997), "Igrom protiv rešetaka" (ur. N. Govedić, Zagreb 2004), "Književni bestijarij" (ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš, Zagreb 2007), "U snu ljubim tvoje usne tisuću puta" (ur. D. Pečkaj Vuković, Zagreb 2008), "Rječnik Trećeg programa" (ur. Irena Matijašević, Zagreb 2008), "Jezični varijeteti i nacionalni identiteti" (ur. L. Badurina, I. Pranjković i J. Silić, Zagreb 2009). Za svoju prozu dobio je nagrade Arkzina, Festivala A književnosti, časpisa Kaj i Dana Franje Horvata Kiša te stipendiju Ministarstva kulture za poticanje vrijednog književnog stvaralaštva. Objavio: "Metak u srcu Svetog Augustina" (Faust Vrančić, Zagreb, 2003.; DPKM, Zagreb, 2010.); "Mrtvaci pod poplunom" (Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.); "Krila u koferu" (Disput, Zagreb, 2004.; DPKM, Zagreb, 2011.); "Ne bih to tome" (HDP i Jesenski i Turk, Zagreb, 2008.).
O Tvrtku Vukoviću
Rođen u Slavonskom Brodu 1969. godine. Radi kao docent na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bio je predsjednikom Goranova proljeća, središnje nacionalne pjesničke manifestacije. Pjesme su mu prevedene na nekolicinu stranih jezika te su uvrštavane u sve važnije antologije i preglede suvremenog hrvatskog pjesništva. Objavio: "Slijeganje ramenima" (1995), "Off line: panorama hrvatskog pjesništva devedesetih" (2001), "Golmanu, lovcu i šumaru" (2002), "Svi kvorumaši znaju da nisu kvorumaši" (2005), "Ljubi Žižeka svoga" (2009) te više od stotinu znanstvenih, stručnih i preglednih radova s različitim opsegom interesa od teorije do književne interpretacije. Živi u Zagrebu.
Zašto objavljujemo besplatne elektroničke knjige?
Budući da se to pitanje gotovo neizostavno pojavljuje u svim razgovorima o projektu "Besplatne elektroničke knjige", odlučili smo u odgovaranje uključiti i autore čiji su naslovi objavljeni u okviru projekta. Ovaj puta to pitamo Borisa Becka, autora cijenjene zbirke eseja "Krila u koferu".
Elektronička knjigo, jesam li tebe čekao?
Kralj Mida sve što dodirne pretvara u zlato, a ja baš i ne. Radio sam u dvojim novinama za kulturu, ali nijedne nisu išle; surađivao sam u par časopisa za kulturu, a financijski rezultati bili su još tužniji; napisao sam i uredio i nešto knjiga, bolje da vam ne pričam kako je to prošlo; pokrenuo sam i u tiražnom news magazinu rubriku za kulturu, ali ukinuli su je jer je bila previše kulturna.
Naposljetku priznajem sebi da je došao kraj kulturi koja se očitovala u časopisima, koja je tiskala knjige, kojoj su bile posvećene novinske rubrike. Nepovratno nestaju mediji kulture kakvu smo poznavali, a iz masovnih medija nestala je i sama kultura; čini mi se da je jedino preostalo svjedočiti da kultura nije nestala i iz nas. Osjećam se kao vojnik koji se na Dan D iskrcao na plaži Omaha i obasut je sa svih strana paljbom, toliko žestokom da se ne može niti pomaknuti. Jedina razlika je da su pravi vojnici bili prethodnica najveće vojne akcije u povijesti, a mi smo zalaznica koja se s plaže može samo povući u more i – kako bi rekao Slavko Mihalić – ugasiti svijeću.
Oswald Spengler je to predvidio: pisac budućnosti bit će nalik na vođu sekte – netko će imati više sljedbenika, netko manje, ali ništa više neće biti opće i zajedničko. Tko ne pliva s vremenskim virom, tone u njega, a utopljenici se hvataju za slamke: kazalište gdje umjetnost uživo tvrdoglavo opstaje, radio koji u silnom vremenu što isparava u eter podnosi čak i ozbiljne razgovore, web koji beskrajno širi i ulančava naše priče, koji ih neizmjernom memorijom čuva za nove i nove čitatelje…
Dobro pisanje ima još nade za pobjedu.
Boris Beck
Povremeno se tek onako, u prolazu upitam: ko je Nora Verde?!
