Приказивање постова са ознаком izložba. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком izložba. Прикажи све постове

16. 5. 2026.

"Otkad sam te upoznala nemam mira": Izložba i performans Ivane Ivković u Galeriji FLU i Klubu Akademija

 






Foto - Zoran Ilić

Izložba Ivane Ivković "Sa/Osećanje" je otvorena 16. maja u 19 sati u Galeriji FLU, dok će u Klubu Akademija biti izveden istoimeni performans, saopštio je Centar FLU.

27. 7. 2016.

Progres - Izložba "Necenzurisane laži" (foto)




7. 4. 2016.

[O3ONE] :: Izložba stereo fotografije "STEREO LJUDI" :: Aleksandar Ilić :: Od 07. do 20. aprila 2016. :: Svečano otvaranje 07. aprila u 19.15h


"STEREO LJUDI" Od 07. do 20. aprila 2016.
Aleksandar Ilic
Otvaranje izlozbe 07. aprila u 19.15 casova

Aleksandar Ilič je rođen u Beogradu 1968. godine, diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti na odseku za filmsku i TV kameru. Njegovi profesionalni poceci vezani su za rock ‘n’ roll. Snimio je veliki broj muzickih spotova za poznate domace grupe. Saradjivao je sa najznacajnijim rediteljima u zemlji i regionu, a kao direktor fotografije, snimio je filmove: Apsolutnih sto, Klopka, Krugovi i Smrdljiva bajka. Za svoj rad, nagradjivan je u zemlji i inostranstvu. Kao docent, predaje na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.
Izlozbom stereo fotografije – Stereo ljudi, on ulazi u prostor Rokenrola, poigrava se odnosom fotografije kao dokumenta specificno uhvacenog trenutka i iluzije neposrednog prodiranja pogleda u scenu koju prikazuje.


ULAZ SLOBODAN

13. 3. 2014.

Luka Mihajlović "TAMO JE OVDE", Elektrika, 15.mart 20h

SUBOTA 15. Mart 2014
ELektrika, Radomira Putnika 7, Pančevo
20h

otvaranje izložbe TAMO JE OVDE
beograskog autora Luke Mihajlovića



Prisustvujući stalnoj postavci iz ateljea Luke Mihajlovića u beogradskom skvotu Inex filma , otkrićemo neke od centralnih ideja u umetnikovom opusu - deteritorijalizaciju i reaproprijaciju.

Ne nalazimo se u utešno nostalgičnoj vremenskoj kapsuli izopštenih i presloženih SFRJ medijskih arheologija nego neumornoj eksploratornoj “radnji koja se zauvek renovira” i odbija da se pretvori u mauzolej retro-putujuće izložbe uživaoca “veštačkog” ideološkog raja.

Uspešno brišući liniju između umetnika kao “autentičnog” autora i osvešćenog kompulzivnog sakupljača MIhajlović koristi različite formate i u tradiciji “taktilnosti” - intenzivira intuitivnu potragu za ukrštanjem diskontinuiranih i iznalaženju novih intelektualnih i intimnih veza , kroz selekciju i estetsku revalorizaciju predmeta.

Naslanjajući se na igru I CHING-a, Ejzenštajnovsku umetnost dijalektičke montaže i geštalt psihološkog izrađanja novih koncepata i značenja , istovremeno ih filtrira kroz imaginacijske ekonomsko-političke, sociološke i antropološke “think tankove”.

Izbegavajući lake kategorizacije , koristi se tehnikama asemblaža I kolaža na redimejdovima i fotografijama pronađenim na okolnim buvljim pijacama, deponijama, zatvorenim fabrikama i napuštenim kućama a oprobava se i filmskoj formi - ‘ “found footage” isečcima afektivnih porodičnih (kinoamaterskih) istorija, kao i stvarajući nove radove u kojima se svedenim dokumentarističkim iskazom i akcentovanjem sudbina malih, zaboravljenih ljudi i otpadnika približava crnotalasnoj poetici i alegorijskim dokumentaristima ex yu filma. Centralna metafora iskopanih životinjskih lobanja može se protumačiti i kao samoironični umetnikov autoportret.
Svakodnevno raspeti Radnički Isus- ili njegov dvojnik- gubitnik tranzicione pandemije je, zavodljivim pop art okom jukstapoziran sa obrnutim korporativnom krstom. Autor zadire u neke od tabu teritorija savremenog potrošackog drustva - religijske konotacije su neželjeno trangresivne nalik onim u fotografiji Seranovog Piss Christ-a – i verski simboli su odbačeni i obezvrednjeni kao i moralne i društvene vrednosti a u sveopštoj dezorijentisanosti izrađa se ritualistički mizanscen njihove Nojeve barke. Republika mladosti aludira i na nebezbednu, pobunjeničku omladinsku kulturu koja se, bar u tragovima ne prepušta mrtvilu kulturnih aparatčika, koliko i na invertiranu Republiku Straha koja sistematski melje glad za profitom u mlinu za meso (dodatno sakralizujuci bankarsku noćnu moru novca koji pluta u WC šolji Hanekeovog “Sedmog kontinenta”. )
U svim radovima vidljivo ili manje vidljivo se provlače opsesivne teme najbolnijih transgresija protiv ideja bratstva i jedinstva : pakla „podele plenova“ ratnih ekonomija , (ugušenog) bunta globalno sedativiziranih republika mladosti , ezoterično nepristupačne restitucije ljudskog dostojanstva, problema neoliberalnog kapitalizma I zloupotrebe ljudskih prava, lažnog humanitarizma i brige za drugog, izazova multikulturalnosti, “privatizacije” ljudske kreativnosti, sužavanje umetničkih sloboda pod maskom demokratizacije i najupadljivije – neprekinutog stradanja i žrtvovanjem “malog “ pre nego “novog” čoveka i apelom za njegovom većom klasnom osvesćenošću.
Impresivna je i Mihajlovićeva peformativna smelost da bude istovremeno i subjekt i objekt umetničke provokacije i imperativom za kolektivnim egzorcizmima i primoravanju na kritički diskurs onoga što dozivljava kao anti-civilizacijski elemenat u savremenoj politici . Simbolička čitulja je opominjući cirkular koji reže cerebralni korteks paralitičkog tkiva političke korektnosti i statusa nedodirljivih – “radikalnih” parapolitičkih i paraverskih lidera u službi akumulacije kapitala. Kreirajući paranoidnu autovoajersku i fluktuirajuću fantaziju kontrole posmatrača nad posmatranim i opresora nad opresovanim, pomalja se narativ o Republici Nadzora - donekle ovaploćen i na strateški neizvesnoj šahovskoj tabli Jugoslavije i Balkana, gde pored redistribucije kapitala, omniprisutnih tajnih službi i diktata odozgo promiču aluzije na globalne strahove I stanje grča savremenog čoveka – prožetog iluzijama bezbednosti i slobode , psiholoških ratova (anonimnih) govora mržnje i (auto)cenzure, dominantnog drila auto viktimizacije kao Novog Nasilja.